1
30.10.2007. u 15:00 | 0 Komentara | Print | # | ^izbjeglištvo i povratništvo na blogovski način
prolog, uvod ili dio prvi
votever...
vratila se ja ponovo na svoj stari blog!!!
Tko mi je pomogao, a i kako mi je bilo saznajte na mom starom blogu
Još ću ja o tome, al ne u ove sitne sate
sve vas puno pozdravljam i želim lijep ostatak ovog produljenog vikenda
Još malo(!!!) o danu učitelja
Iako je dan na izmaku, ne mogu a da ne napišem koju o njemu. O danu koji se obilježava kao svjetski dan učitelja.
Sjećam se svog prvog učitelja. Već dugo ore nebeske njive, ali dok god je nas, njegovih učenika, on nije umro. Bio je već star, mi smo mu bili predzadnja generacija prije mirovine. Stara škola. Ne vjerujem da je mnogo mario za metodiku i didaktiku. Al znao je opismeniti, to da. Sjećam se da je čak pušio u razredu. Zamislite! Iako sam bila odlikašica, za kečke me je povukao bar jednom. Nanerviralo čovjeka što ne znam neki matematički zadatak. A kao, trebala sam znati. Sad mi je to smiješno. Al onda je me je zaboljelo. Ne toliko fizički, nije to bilo nešto za plavi telefon, čak mislim da sam i kod kuće to prešutjela. Mene je zaboljelo to što sam ga razočarala, što sam trebala znati, a nisam, iznevjerila sam svog uču.. Eto, možda je to štreberska logika, al meni je tada bilo stalo do njegovog mišljenja. A i ja sam njega znala zaprepastiti. Aha.
U četvrtom osnovne imali smo zadaću na temu: «Kako sam obradovao/la mamu za 8. mart». I ja zaboravila napisati. Događalo se to i boljima. Al ne bih ja baš ni jedinicu pobrala, ako se ne mora. Pa kad je mene prozvao(kud će suza, neg na oko..jel), nek se ustanem i pročitam svoju zadaću, tada, u toj sekundi, sinula mi je ideja! Ustanem se, kulerski, otvorim teku i počnem. Zanijela se ja u «čitanje», tj izmišljanje sastava, i pretjerala, naravno. (Bila sam i ostala žemskinja koja melje 100 na sat..» poslije Boga nema popravka», rekli bi zlobnici).
«Dvojko, donesi 'vamo bilježnicu da vidim koliko još toga ima. I drugi bi trebali čitati..i evo ti jedna petica za 'vako lijep sastav..», riječi su mog učitelja koje su me naglo prizemljile. Zaista sam u tom trenutku željela da se onaj parket u učionici otvori, da se razjapi ko Kupska ulica, da me proguta, da me potopi.. Al nema spasa niotkuda. Pokunjeno sam zatvorila svoju bilježnicu i rekla:
- Znate, Druže, ja u stvari nemam zadaću!
- Kako nemaš, a što si do sada čitala?
- Ja sam to onako, iz glave. Nisam napisala, izmišljala sam..
- No, krasno. Ovu peticu ostavljam, al evo ti i jedna jedinica u zalaganje!
I tako sam ja «obradovala» svoju mamu još jedanput. Ali moj učo nije mi zamjerio što sma ga pokušala prevariti. Ispričao je to u punoj zbornici, i u najboljem svjetlu predstavio me budućim nastavnicima. Valjda me je zato već u petom osnovne nastavnica iz hrvatskog jezika «privela» k sebi, u novinarsku grupu.
Njoj sam, pak zahvalna što nas je driblala od petog do osmog, ma koliko su nam već na nos izlazila glagolska vremena , padeži, ije i je, č i ć, objekti, apozicije, atributi, subjekti i objekti. Ni ostali nas baš nisu mazili. Znanje se davalo i tražilo.
Povijest i zemljopis nam je predavao isto jedan već stariji nastavnik. Njega smo često znali zapričati, o Dinamu ili o psima. To su dvije teme na koje je bio «slab», dečki nešto nabace, on prihvati.. i prođe sat dok si reko «dinamo u konačno u europi».
Post se ionako oduljio, Zakoniti ionako već napol spava na trosjedu, djeca udomljena u susjedstvu kod bake, pa idem onda do kraja, odnosno do srednje, pa jednog i drugog faksa. Nakratko, i samo o onima koji su mi posebno ostali u sjećanju.
Srednja. Fizika je bila «razbijena» na mehaniku, dinamiku, optiku i valove, elektricitet i magnetizam. A mi «razbijeni» od mladog i nadobudnog profesora koji nas je učio integrirati i derivirati i prije nego matematičari, samo da bi što bolje ušli u bit. Sad, nakon puno godina tek shvaćam s koliko nam je ljubavi izvodio one pokuse, objašnjavao izvode, i zapravo me sram kad se sjetim ako smo ga ismijavali iza leđa.
Nešto godina poslije, kad sam primala svoju diplomu, sva ponosna i blistava, od svih onih profesora, ja sam izabrala i zamolila za zajedničku fotku profesoricu engleskoga jezika. Jednostavno sam obožavala tu ženu, njen pristup studentima, njen rad i majčinski odnos prema svojim studentima.
I za kraj, nešto od prošle zime. Usmeni. Četa mala, ali odabrana čeka profesoricu. Nova je, ne zna se puno o načinu na koji ispituje, o kriterijima, al i ono što se kao zna, nije baš ohrabrujuće. Ulazimo, sjedamo, ona prelistava naše prijavnice. Ja sam prva. Na pismenom četvorka.
- kolegice, želite li odgovarati za pet ili vam je i četiri dosta
-dosta mi je ( volim parne brojeve)
-ok, indeks molim ( oh, kako to veličanstveno zvuči!!!!)
Upiše ocjenu i kaže mi da ostanem sjediti dok sve ne ispita. Ma može, kraljice, votever, makar me svi poslovni partneri prokleli jer mi je mob ugašen.
Ispituje slijedeću djevojku. Ima dva do tri na pismenom. Pita je isto što i mene. Ova isto ne želi usmeno, zadovoljna je. Ali..detalj zbog kojeg sve ovo i pišem (niste valjda mislili da sam zaboravila temu!)
Dakle, mnogo mlađa kolegica odbija pokušaj povećavanja ocjene usmenim odgovaranjem:
- Ne, ne bih usmeno. Dobra je i dvojka (ma, naravnoooo), pogotovo što nisam već godinu dana niti jedan ispit položila.
- Aha, malo ste pauzirali
- Paa, tako nekako
- Kolegice, za hrabrost i upornost, za nagradu što niste odustali, evo, ja vam u indeks upisujem trojku. Nek vam bude poticaj da učite i polažete ispite i dalje. S manjom pauzom..hehe
Da smo bili manje smotani i šokirani zasigurno bismo joj zapljeskali u tom trenutku. A baš smo trebali. Istina je da njoj ne znači puno, i ne predstavlja nikakav napor umjesto dvojke trojku upisati. A koliko toj studentici to znači, to si možete samo zamisliti.
I nije tu kraj mojim sjećanjima na sve moje učitelje. Samo je već dosta kasno. I ovaj post će vjerojatno malo tko imati volje čitati, al hu kers, meni je baš gušt bilo sjetiti se svih njih.
5.10. dan učitelja
čestitam
Priopćenje za javnost
Većina vas koji dolazite ovdje znate da je blogerica Pjesma o jednoj mladosti u metropoli, u Klinici. "Zagrebulje" 21. stoljeća, one njene, ne Šenoine, vjerojatno ćete čitati idući tjedan, kad se nadamo da će nam se vesela i prpošna opet priključiti u blogosferi. A "štofa" za postove joj, vjerujem, neće nedostajati. Od lamentiranja o ljubaznosti bolničkog osoblja, suvremenosti sanitarnih čvorova (bolničkih), (ne)ukusnosti bolničke hrane, do pogleda na (ne)sigurne građevinske dizalice i oznojene bauštelce 
Priopćenje je u cjelosti objavljeno kod nje na blogu. Do novih informacija interesantnih široj javnosti slobodno možete ostaviti komentare kod Pjesme na blogu. Ona se povremeno spoji i priviri na svoj blog preko moba. Vjerujem da će joj vaši pozdravi želje i čestitke olakšati isčekivanje sutrašnjeg dana.
Do tada vas i ona i ja 
i 
treća životna dob...
danas je njihov dan, dan starijih osoba
Ako sretneš moju baku,
negdje samu na sokaku,
ti joj priđi srca laka,
kao da je tvoja baka.
Pomozi joj, mali druže,
jer je noge slabo služe,
a i oči teško vide,
pa mi baka sporo ide.
Prepoznat ćeš moju baku,
i po hodu i koraku,
i po bijeloj sijedoj kosi,
i po štapu što ga nosi.
Kroz roj kola i auta,
prevedi je preko puta,
da u vrevi bučnog grada
moja baka ne nastrada
A kad baka dođe kući,
sretno će joj srce tući,
o tebi će, sva u sreći,
mnogo lijepa meni reći...
pisala sam o tome na blogu 2005.
bloga(starog) mi nema
al googlajući u potrazi za riječima pjesmice,naiđoh na samu sebe iz blogoarhive
da se ne ponavljam...ovdje možete pročitati
Okončao (uz)rujan
I neka je. Tj. još nije, al bude do ponedjeljka.
Sažetak – natenane 
- školica počela, o tom sam već koju rekla. Veliki donio nešto petica i četvorki kući. Za sad se zaista odlično drži, samo ne znam dokle će. Pubertet ga drma, svadimo se oko sitnica. Nit je veliki, a nije više ni mali. Teško je naći pravu mjeru i kompromise za izlaske, odjeću, učenje, ponašanje..Srela sam se nedavno sa mamom njegovog razrednog kolege. Priča ta mama kak su ljetos medicinske ulovile njenog sineka da se u bolnici (dok je bio na nekim pretragama) ljubi sa 2 godine starijom curicom. I dobro, malo se je iznenadila (malo više). I odlučila popričati sa sinekom. (otac ne živi s njima) . Sažetak je bila izjava budućeg sedmaša: «mama, pa šta ti misliš, ak sam ja mali, da ja ne znam kak se djeca prave! Ne brini, sve je pod kontrolom!»
- neki među vama se možda sjećaju jednog mog posta objavljenog u svibnju 2005. (ajd, sad sam možda naivna, al nije važno ak se nitko i ne sjeća, vjerujte mi na riječ). Dakle, riječ je o perestrojki, Marici mojoj. Ne sjećam se, a arhiva mi nije pri ruci ( iza rešetaka je, doslovno), al nikako mi ne pristaje za te strojeve naziv «suđerica». Jednostavno mi glupo i priprosto zvuči. A fenomenalan je dodatak svakoj kuhinji i domaćici. I tako sam ja svojoj nadjenula lijepo hrvatsko ime Marica. Nije zbog toga što mi se tako i baka zvala, već onak. Poštovana dama s pedigreom, švedskog porijekla, pokazala se veoma ćudljiva nakon nekog vremena. Nije ozbiljno shvaćala svoje dužnosti i dobrano je iskorištavala moju blagu narav. Definitivno mogu reći da sam bila vrlo popustljiva, da sam podmetala svoja leđa, da ne kažem ruke i skočbrajt i truleks (hehe) kad god je ona hirovito na godišnji poslala svoje kondenzatore, i programatore, i zavojnice i sva ona čuda tehnike koje je iz te daleke zemlje u sebi donijela. Mišljah da je nešto tišti, pa sam i doktora za njenu sortu pozvala. Drznica jedna, pokazala se u najboljem svjetlu čim ju je on svojim šarafcigerom taknuo. I ja ispala sitničava.
Eh..kad se samo sjetim
… Uljuljala se ona u sigurnost mojih kuhinjskih elemenata misleći da ću je trpjeti samo zato da mi ko polica služi. A zaboravila je na onu: ne grizi ruku koja u tebe somat stavlja! Sa velikim guštom sam je izbacila iz svog carstva jednog kišnog popodneva. Još se nije oko sebe ni okrenula, a već je u tamnom kutu jedne kolovnice bila smještena. A nasljednica na njeno mjesto zasjela. Nikadčula marka, pet godina garancije, sedam programa i šest temperatura, a čak se dobije i na 6 rata . Naravno da se i ova zove Marica. Ime nije nikog pokvarilo. A ni popravilo.
- Baka mi je dosta bolesna. Ne Marica, ta je pokojna, već ova druga. Svako malo nešto nekome udijeli. Kao, neće ona dočekati proljeće, pa nek uzmemo sad, dok je živa, jer nitko ne voli uzimati od mrtvaca. Mislim ono
.. Odlučila sam tijekom listopada provesti više vremena s njom i kod nje. Nešto od zgodnih obiteljskih priča i sudbina tijekom listopada moglo bi i na blogu završiti. Već sam joj prije (u šali) rekla da ne smije umrijeti dok me ne nauči kuhati neke njene specijalitete. Npr zagorske štrukle, ili kruščiće od dizanog tijesta na kiselom kupusu, ili bijele žgance ili pogačice sa čvarcima..
Odoh, mili moji, raspisala se ja, a gladna dječica kod kuće i u vrtiću čekaju..
Vidimo se, čitamo se, družimo se u listopadu
Ugodan vikend vam želim
sretna sam
Pjesma me preduhitrila i razotkrila
Draga moja prijateljica, pred kojom su neki burni dani, neke strepnje i nemiri, a koje ona tako divno nosi i podnosi ( da joj se ja do poda klanjam na toj vrlini), ona je već u komentarima objavila da sam eto, položila neki tamo ispit. Koji me je morio i izmorio.
pokušavah smisliti što napisati i kako vam opisati moju sreću
Ovdje možete pročitati neke mudrosti.
ja izdvajam i citiram ove:
Courage is doing what you`re afraid to do. There can be no
courage unless you`re scared!
Eddi Rickenbacker
Samo onaj koji se naučio vladati nad samim sobom, može biti
gospodar vanjskim stvarima.
Quedini
You have to have emptiness before it can be filled. You have to
exale before you can inhale.
Tom Yeomans
Ugodan vam vikend želim. Ja ću malkice 
Crtice
- daaa, pa lijepo od tebe
- i da znaš, za sada mi odlično ide! ( razgovor večernji prije tjedan dana, 5.9.2007., treći dan u novoj školskoj godini)
- naravno. To se zove bratski dijeliti.
- baš moram??
- ah, čuj, ne moraš baš...ali znaš, uvijek pomisli kako bi tebi bilo da si na njegovom mjestu. Kad bi brat imao gumenjake, jel da bi i ti želio da ti ostavi koji? (haha, pokušavam ja udariti na sentimente)
- ma neee, ne mora, od toga se pokvare zubi, pa bole, pa moraš kod zubara..ne, ne bih ja volio da mi ostavi...
znači, ne moram mu ostaviti!....
)(razgovor jučerašnji s mojim četverogodišnjakom, dok stojimo pod strehom parkirani na benzinskoj i čekamo da prestane padati kišurina i led
12.09.2007. u 14:45 | 27 Komentara | Print | # | ^
